Pregovori još traju. Možda će se svršiti tamo dok nastane zima, te ih Bog oslobodi prašine. Za vreme tih pregovora pala je jedan put dobra kiša, koja je od one prašine, u koju pešaci propadaju do članaka, napravila blato. Ja sam naredio da dovoljan broj nadničara zagrne to blato od ‘Londona’ do kraja varoši. To je za dva dana izvršeno, koštalo je 36 dinara, ali je pomoglo samo za dva, tri dana. Ljudi koji dobro pamte pričahu mi da je za vlade poč. Knjaza Mihaila polivan svaki dan ceo taj drum do Topčidera pomoću artiljerijske zaprege. Ja, razume se, nisam mogao činiti nikakav korak u tom pravcu, jer znam da sada artiljerijske zaprege pa čak i vozarski eskadron imaju preča posla. Elem, kad sumiramo sva naprezanja za čišćenje i polivanje beogradskih ulica, izlazi da o redovnom i pravilnom vršenju toga posla dotle ne može biti reči dok u svakoj ulici ne bude dovoljan broj hidranata, na koje valja samo našrafiti creva od kaučuka, pa da se cela ulica za čas ne samo polije, već ako treba i opere. To će reći: da pored tolikih razloga, koje smo do sada videli za nove vodovode, oni su nam bezuslovno nužni i za samo održavanje čistote u varoši, koja je opet jedan od glavnih uslova za čuvanje zdravlja.”
Čitajući izveštaj doktora Vladana Đorđevića i sagledavajući sadašnje stanje u javnom komunalnom sistemu, čini se da slobodno možemo zaključiti kako je došlo do tehničkog napretka, ali da se shvatanje i ekološka svest građana i nisu znatno promenili od davnih vremena.