Istoričar Stanoje Stanojević u svojoj knjizi “Istorija srpskog naroda”,
izdatoj 1926. godine, je ovako opisao stanje u Srbiji tog vremena: “U
teškom raspoloženju u kakvom se srpski narod u one dane nalazio,
razočaran neuspehom u prvom ratu i ponašanjem ruske diplomatije u
Sanstefanskom miru, slomljen stvaranjem velike Bugarske i poništen
okupacijom Bosne i Hercegovine od države koja je bila najveći
neprijatelj srpskog naroda - proglas kraljevine bio je neka uteha i
davao je razloga za nadu da će se prilike ipak poboljšati.“ Reč je o
periodu neposredno nakon što je Narodna skupština 22. februara 1882.
godine proglasila Srbiju za kraljevinu.
Izgled Beograda tog vremena dao je Marinko Paunović u knjizi “Beograd kroz vekove”.
“S kraja 19. veka u beogradskim domovima se oseća već potpuno odstupanje turskog uticaja, koji je ustupio mesto zapadnoevropskom. Beograd dobija zgrade evropske arhitekture, sokake zamenjuju ulice, tursku kaldrmu kamena i drvena kocka. Tu je vodovod, osvetljenje, a zatim železnica i telefon. Taj novonastali Beograd sačuvaće svoje obeležje više decenija. Nestaju iz beogradskih kuća minderluci i mangale sa žarom, koje su služile namesto peći. Naravno prvo kod imućnijih, dolazi stilski nameštaj rađen u Beču i Pešti. Moda je rokokoa. I društveni život je sve jači. Posela zamenjuju kadril, mazurka i polka. Visoka škola je dala već nekoliko generacija. Junake zamenjuju pesnici, a političke stranke skidaju vladare i diktiraju javni život. Snažna emancipacija Beograđana naročito je uočljiva osamdesetih godina 19. veka kada je poslednji turski vojnik napustio Srbiju, kojoj su pripojeni i južni krajevi. Predstavnici Beograđana u nacionalnoj misiji obilaze susedne prestonice. Kalemegdan, nekada krvavo razbojište, postaje omiljeno šetalište, kojim šetaju Beograđanke u krinolinama hladeći se širokim lepezama. Oslobođen turskog uticaja, Beograd vidno menja svoj karakter. U beogradskoj kući, koja je već višespratna, sve su češći: spavaća soba, salon i trpezarija. Zemljano i bakarno posuđe zamenjeno je porcelanskim i staklenim. Idući u korak sa Zapadom, na beogradskim ulicama uzvikuju se naslovi mnogobrojnih listova. Otvaraju se i prve fabrike, a ogromni izlozi trgovina prepuni su razne robe. U Beograd hrle mnogi koji traže rad i zarade, te on svake desete godine duplira broj svog stanovništva.”
Beograd je, podsetićemo, davne 1884. godine imao 35.783 stanovnika i 4.420 zgrada. Predsednik beogradske opštine je još 1880. godine uveo trošarinu (preteča današnje takse od tri procenta) zbog dobijanja prihoda za izgradnju vodovoda, kanalizacije, škola, kaldrme i drugih objekata. Jedna komisija čak odlazi u Englesku i druge evropske gradove da na licu mesta izuči kako se u Evropi regulišu komunalna pitanja. Četiri godine kasnije, u izveštaju doktora Vladana Đorđevića govori se, između ostalog, o “regulisanju pitanja o iznošenju đubreta iz privatnih kuća” i postojanju čistačke čete u okviru Požarnog odeljenja. Godinu dana kasnije on je, ponovo podnoseći godišnji izveštaj odbornicima, rekao i ovo: “Prelazeći na održavanje čistoće po varošima, ja vas molim da se setite kako smo pre godinu dana, kad nas ono steže strah od kolere, plaćali po tri-četiri, pa i pet dinara za iznošenje jednih taljiga kućevnog đubreta, pa često ni po toj ceni ne mogosmo naći kakva kola. Da bi se olakšalo građanstvu, i da bi se osiguralo redovno iznošenje tih đubrišta iz varoši i onda, kad ne preti nikakva kolera, opština je dala napraviti za svaki kvart naročita kola za iznošenje đubreta, kupila je sedam pari volova, uzela u svoju službu još trinajest slugu, i organizovala formalnu službu za tu celj, čije izdržavanje košta opštinu za ovu godinu 17.878 dinara.”
Opština je, formirajući ovu službu, pre svega imala u vidu zdravstvenu i sanitarnu situaciju u gradu, bez namere da se ostvaruje bilo kakav profit. Zbog toga je prvobitna cena odnošenja đubreta bila simbolična - svega 30 para mesečno. Građani su preko novina i dobošara bili pozvani da u opštini polože tu taksu, međutim, odziv je bio slab. Od početka avgusta do kraja januara neredne godine nije prikupljeno gotovo ni dinara od propisane takse za ovu namenu, tako da je uveden naročiti činovnik koji će ići od kuće do kuće i naplaćivati odnošenje smeća. Prvi beogradski inkasant, kako piše u izveštaju dr Vladana Đorđevića, radio je od jutra do mraka i za devet meseci uspeo da naplati samo 12.000 dinara. To nije bila ni polovina potrebnih sredstava, jer računica iz tog vremena pokazuje da bi se prikupilo 27.453 dinara i 60 para trebalo bi da svih 7.626 prijavljenih domaćinstava, plaća redovno svoje dažbine za odnošenje smeća.
“S tim novcem opština je mogla da poveća broj kola i tegleće stoke”, rekao je doktor Vladan Đorđević, obrazlažući rad prve javne komunalne službe u Beogradu, posle prve godine njenog postojanja i rada
Izgled Beograda tog vremena dao je Marinko Paunović u knjizi “Beograd kroz vekove”.
“S kraja 19. veka u beogradskim domovima se oseća već potpuno odstupanje turskog uticaja, koji je ustupio mesto zapadnoevropskom. Beograd dobija zgrade evropske arhitekture, sokake zamenjuju ulice, tursku kaldrmu kamena i drvena kocka. Tu je vodovod, osvetljenje, a zatim železnica i telefon. Taj novonastali Beograd sačuvaće svoje obeležje više decenija. Nestaju iz beogradskih kuća minderluci i mangale sa žarom, koje su služile namesto peći. Naravno prvo kod imućnijih, dolazi stilski nameštaj rađen u Beču i Pešti. Moda je rokokoa. I društveni život je sve jači. Posela zamenjuju kadril, mazurka i polka. Visoka škola je dala već nekoliko generacija. Junake zamenjuju pesnici, a političke stranke skidaju vladare i diktiraju javni život. Snažna emancipacija Beograđana naročito je uočljiva osamdesetih godina 19. veka kada je poslednji turski vojnik napustio Srbiju, kojoj su pripojeni i južni krajevi. Predstavnici Beograđana u nacionalnoj misiji obilaze susedne prestonice. Kalemegdan, nekada krvavo razbojište, postaje omiljeno šetalište, kojim šetaju Beograđanke u krinolinama hladeći se širokim lepezama. Oslobođen turskog uticaja, Beograd vidno menja svoj karakter. U beogradskoj kući, koja je već višespratna, sve su češći: spavaća soba, salon i trpezarija. Zemljano i bakarno posuđe zamenjeno je porcelanskim i staklenim. Idući u korak sa Zapadom, na beogradskim ulicama uzvikuju se naslovi mnogobrojnih listova. Otvaraju se i prve fabrike, a ogromni izlozi trgovina prepuni su razne robe. U Beograd hrle mnogi koji traže rad i zarade, te on svake desete godine duplira broj svog stanovništva.”
Beograd je, podsetićemo, davne 1884. godine imao 35.783 stanovnika i 4.420 zgrada. Predsednik beogradske opštine je još 1880. godine uveo trošarinu (preteča današnje takse od tri procenta) zbog dobijanja prihoda za izgradnju vodovoda, kanalizacije, škola, kaldrme i drugih objekata. Jedna komisija čak odlazi u Englesku i druge evropske gradove da na licu mesta izuči kako se u Evropi regulišu komunalna pitanja. Četiri godine kasnije, u izveštaju doktora Vladana Đorđevića govori se, između ostalog, o “regulisanju pitanja o iznošenju đubreta iz privatnih kuća” i postojanju čistačke čete u okviru Požarnog odeljenja. Godinu dana kasnije on je, ponovo podnoseći godišnji izveštaj odbornicima, rekao i ovo: “Prelazeći na održavanje čistoće po varošima, ja vas molim da se setite kako smo pre godinu dana, kad nas ono steže strah od kolere, plaćali po tri-četiri, pa i pet dinara za iznošenje jednih taljiga kućevnog đubreta, pa često ni po toj ceni ne mogosmo naći kakva kola. Da bi se olakšalo građanstvu, i da bi se osiguralo redovno iznošenje tih đubrišta iz varoši i onda, kad ne preti nikakva kolera, opština je dala napraviti za svaki kvart naročita kola za iznošenje đubreta, kupila je sedam pari volova, uzela u svoju službu još trinajest slugu, i organizovala formalnu službu za tu celj, čije izdržavanje košta opštinu za ovu godinu 17.878 dinara.”
Opština je, formirajući ovu službu, pre svega imala u vidu zdravstvenu i sanitarnu situaciju u gradu, bez namere da se ostvaruje bilo kakav profit. Zbog toga je prvobitna cena odnošenja đubreta bila simbolična - svega 30 para mesečno. Građani su preko novina i dobošara bili pozvani da u opštini polože tu taksu, međutim, odziv je bio slab. Od početka avgusta do kraja januara neredne godine nije prikupljeno gotovo ni dinara od propisane takse za ovu namenu, tako da je uveden naročiti činovnik koji će ići od kuće do kuće i naplaćivati odnošenje smeća. Prvi beogradski inkasant, kako piše u izveštaju dr Vladana Đorđevića, radio je od jutra do mraka i za devet meseci uspeo da naplati samo 12.000 dinara. To nije bila ni polovina potrebnih sredstava, jer računica iz tog vremena pokazuje da bi se prikupilo 27.453 dinara i 60 para trebalo bi da svih 7.626 prijavljenih domaćinstava, plaća redovno svoje dažbine za odnošenje smeća.
“S tim novcem opština je mogla da poveća broj kola i tegleće stoke”, rekao je doktor Vladan Đorđević, obrazlažući rad prve javne komunalne službe u Beogradu, posle prve godine njenog postojanja i rada