Prvih dana novembra iste godine, upravi “Čistoće” obratili su se vlasnici kamiona Mihajlo Jež i Bogdan Hajduković iz Beograda, izrazivši želju da dobrovoljno, uz naknadu goriva, iznose smeće iz grada za račun Gradske čistoće. Njihov predlog je prihvaćen s obzirom na to da je vozni park “Čistoće” bio onesposobljen, pa je ova pomoć, za početak, bila vrlo bila značajna.
Tokom poslovanja investicioni kapital se postepeno uvećavao prijemom automobila od Vanredne uprave za snabdevanje, zaprežnih kola i automobila od trofejne baze, a Ministarstvo poljoprivrede je doprinelo izvesnim brojem mula-mazgi. Radnici su od raznih starih delova i otpadaka uspeli da poprave i osposobe za rad veći broj autobusa, automobila i zaprežnih kola, tako da je 31. decembra 1945. godine vrednost celokupnog inventara iznosila 30.178.838,36 dinara. Od toga je u sopstvenim radionicama obnovljeno vozila i ostalog u vrednosti od 4.488.300 dinara, a u periodu od 1. avgusta 1945. godine do 31. decembra te godine je iz pomenutih izvora nabavljeno razna oprema i inventar u vrednosti od 25.690.538 dinara.
U periodu od 1. novembra 1944. godine do 1. avgusta 1945. godine “Gradska čistoća” je uglavnom iznosila smeće iz domaćinstava, čistila i polivala ulice i trgove, čistila fekalije iz septičkih jama i ulične slivnike. Od 1. avgusta 1945. godine, rešenjem INO Beograda od 14. jula 1945. godine, proširila je svoju delatnost pod nazivom “Direkcija vozila”, koja je vršila i prevoz robe, materijala i prevoz putnika.
Dobijajući novu i proširenu delatnost “Direkcija vozila” je izvršila unutrašnju reorganizaciju i donela Pravilnik o organizaciji i poslovanju. Prema tom pravilniku unutrašnja služba podeljena je na tehničku i administrativno-komercijalnu. “Direkcija vozila” imala je tri automehaničarske radionice, zatim bravarsku, limarsku, kovačku, potkivačku, zidarsku, saračku, krojačku, stolarsku, kolarsku, farbarsku, tapacirersku, četkarsku i metlarsku radionicu. U svim radionicama bilo je zaposleno ukupno oko 243 radnika, od čega: poslovođa šest, predradnika 77, kvalifikovanih radnika 81, polukvalifikovanih pet, nekvalifikovanih 14 i učenika 39. Privremeno je radio i 21 zarobljenik. Na održavanju čistoće u gradu, tokom 1945. godine, dnevno je prosečno radilo oko 48 radnika-metlača i polivača ulica, a na iznošenju smeća oko 18 radnika.
U to vreme “Direkcija vozila” je raspolagala sa oko stotinu zaprežnih kola i više od 120 konja, sa kojima je radilo oko 80 kočijaša i konjušara. Kamioni su radili u dve smene, a na njima je bilo zaposleno oko 120 vozača. U toku 1945. godine bilo je ukupno 1.174 zaposlenia od čega je 1.083 bilo takozvano produktivno osoblje, a pored toga bilo je još 60 službenika, šest magacionera, jedan veterinar, 16 čuvara kruga i deponija, osam pomoćnika osoblja. Nadzor nad radom ove službe i brigu za obezbeđenje sredstava i ostalih potrepština, vršilo je Odeljenje za komunalne poslove grada Beograda.
“Gradska čistoća” je tokom četrnaest meseci 1944. i 1945. godine, bila pretežno budžetska organizacija, poslujući u formi gradske uprave. U tom kratkom periodu veoma burnog i dinamičnog života, posle konačnog oslobođenja od fašizma, kolektiv je doživljavao uspeh za uspehom. Ti uspesi su u toliko značajniji jer su postizani, takoreći, golim rukama.
Naročito su zapažene akcije Sindikata i Narodnog fronta za pomoć selu. Kolektiv “Čistoće” i Voznog parka bio je povezan sa nekoliko sela u Sremu i gotovo svake nedelje tokom 1945. godine, kamionima su radnici zanatskih struka odlazili u selo i pružali seljacima razne usluge: popravljali alat, krpili posuđe, potkivali konje i obavljali slične poslove. Na akcije se odlazilo uz zvuke muzike i sa entuzijazmom. Sindikat je organizovao i dobrovoljne akcije za raščišćavanje grada od ruševina prouzrokovanih ratom. Subotom uveče priređivane su zabave i igranke. Bile su organizovane i amaterske grupe: dramska, muzička i druge, sastavljene od mladih radnika i službenika.
“Gradska čistoća” je nekoliko puta reorganizovana od oslobođenja Beograda do polovine 1946. godine. Najpre je transformisana iz Odseka u Odeljenje, zatim u Direkciju, da bi se polovinom 1946. godine ponovo organizovala isključivo kao institucija za održavanje javne higijene u gradu, pod nazivom “Uprava čistoće”. Vozila koja su služila za prevoz robe i putnika izdvojena su iz “Čistoće” i pripojena Gradskom saobraćajnom preduzeću, tada BELSAP-u. Ubrzo potom, ova transportna služba se potpuno ugasila, jer je u to vreme već bila osposobljena železnička mreža, mostovi na prugama, a paralelno s tim nicala su i razvijala se transportna preduzeća za drumski saobraćaj, koji će poslovati po principima dohotka i delovanja ekonomskih zakona.