O čistoći grada brinulo je Odeljenje za čistoću grada i Vozni park. Prva naredba o održavanju kućne čistoće je doneta 14. februara 1945. godine, a sadržavala je obavezu stanara da i na pločniku pred kućom mora da bude “primeran red i čistoća”. Zanimljivo je da je rad gradskih čistača odmah po oslobođenju naišao na pohvale građana. Tako je „Borba” objavila pismo izvesnog Ilije A. Mirića iz Takovske 18, u kome on moli da se suma od 3.000 dinara, priloženih u pismu, dodeli najvrednijem čistaču ulice. Izvršni odbor je na sednici od 4. aprila doneo odluku da rukovodilac Odeljenja preda ovaj novac najvrednijem čistaču i o tome obavesti darodavca.
Odluka o naplati gradskog doprinosa za održavanje čistoće u Beogradu doneta je 11. jula 1945. godine. Najveći doprinos plaćali su barovi, kabareti i kafešantani kao lokali i prostorije u kojima se obavljaju radnje za uveseljavanje i zabavu i toče alkoholna pića, a najmanji doprinos uziman je za stanove.
Neposredno posle rata u Beogradu se nije osećao nedostatak delanja ove značajne službe. Međutim, kako su se prilike u gradu normalizovale, građani su na zborovima počeli da reaguju i zahtevaju da se preduzmu mere za iznošenje smeća nagomilanog po dvorištima. Izvršni odbor Narodnog fronta Beograda na svojim sednicama često je razmatrao taj problem i ukazivao na potrebu preduzimanja ozbiljnih mera kako bi se služba obnovila i postepeno osposobila za normalan rad. Prvih dana po oslobođenju grada okupili su se radnici i službenici koji su do tada bili zaposleni u „Gradskoj čistoći” sa željom i namerom da obnove radne aktivnosti. Na okupu se našla većina radnika koji su predvođeni političkim aktivistima, bili spremni da pristupe organizovanom radu i izvršavanju svih zadataka koji u to vreme nisu bili nimalo laki. Valjalo je raščišćavati gotovo neprohodne saobraćajnice koje su bile zakrčene ruševinama od bombardovanja i teških borbi. U tek oslobođenom Beogradu „Gradska čistoća” bila je jedina od malobrojnih službi koja je zatečena donekle organizovana, pa se trebalo pristupiti samo obnovi njenih funkcija. Tu su se uglavnom našli dotadašnji rukovodeći službenici, pa pošto se u ustanovi nije imalo šta bitno promeniti, trebalo je da svako obavlja poslove i dužnost na kojima se zatekao uoči oslobođenja.
Privremeno je primenjena dotadašnja organizaciona šema, inače uobičajena za takvu vrstu gradskih ustanova, pogotovo što je po tadašnjim shvatanjima i saznanjima potpuno odgovarala obimu i karakteru te komunalne delatnosti. U kolektivu je 31. novembra 1944. godine održan manifestacioni miting povodom osnivanja jedinstvenih sindikata. Od gradskih foruma dobijane su i deljene radnicima besplatne ulaznice za pozorišta i bioskope. Oni su tada prvi put bili u mogućnosti da posećuju takve institucije, a dobijali su i ulaznice za razne priredbe na Kolarčevom univerzitetu. Za radnike na terenu obezbeđivana je veća količina drvene obuće, neophodne količine hleba i drugih namirnica za ishranu. Otvorena je menza i formirana Radnička nabavljačka i potrošačka zadruga za veći broj preduzeća i ustanova. Upravni odbor zadruge „Gradska čistoća” daje jednog službenika koji će raditi u zadruzi i pet članova, od kojih dva u predsedništvo odbora. Za početa na raspolaganje joj stavlja jedno zaprežno vozilo i prostorije za kancelariju i magacin.
Formiraju se sekcije i komisije za razna pitanja društvenog i ekonomskog života. Uređuju se zidne novine „Pionir” sa člancima iz života i rada kolektiva. Osnovani su folklorna grupa i hor, sastavljeni od članova kolektiva. Prva veća priredba održana je 13. januara 1945. godine u Šestoj muškoj gimnaziji, a prihod od te priredbe ustupljen je siromašnim građanima Beograda. Pokreće se i akcija za prikupljanje dobrovoljnih priloga za postradalo stanovništvo zemlje. U toj akciji radnici i službenici „Čistoće” sakupili su oko 150.000 dinara.
Sledeće aktivnosti bile su usmerene na pronalaženju i sakupljanju delova i materijala za osposobljavanje voznog parka i mehanizacije, ali i što većeg broja konja za vuču. Radilo se i na pribavljanju kvalifikovanih radnika svih struka, jer ih je u preduzeću bilo nedovoljno. Izvori za rešavanje prvog problema bili su uglavnom pozadina fronta i jedinice Narodnooslobodilačke vojske. Skupljano je i dovlačeno sa svih strana sve što se moglo koristiti.